Dva mjeseca po otvorenju venecijanske izložbe svih izložbi, kako svom prvijencu voli tepati Francesco Bonami u svojstvu njegova ravnatelja, nisam značajno promijenio mišljenje o doga|aju, ali mi je proteklo vrijeme pomoglo razjasniti nekoliko sitnica i učvrstilo me u uvjerenju da je svaki komesar po vokaciji diktator, bez obzira  na to što poduzima korake u suprotnom smjeru. Kad se zna da je umjetnosti i umjetnika na pretek, pa nije presudno propusti li se što ili ne na velikoj izložbi poput one u Veneciji, jer je sve što se pokaže jednako važno ili nevažno, ideja o diktaturi promatrača čini se poput puštanja mlake vode.